Promatranja AUV često se izvode sa lokaliteta u blizini crkve Sv. Agate, na jedinom preostalom prostoru Kanfanarske općine sa kojeg je uvjetno moguće provoditi astronomska opažanja.

Pogled prema istoku i jugu onemogućava neekološka rasvjeta čvorišta istarskog ipsilona Žminj, odnosno Kanfanar.

No u posljednjih godinu dana, onemogućena su i promatranja prema zapadnom dijelu horizonta i to stoga što neodgovorni boćari iz BK Ladići u Ladićima, ne gase svoje neekološke i rasipne reflektore nakon završetka igre a niti u noćima kada se ne igra!

Ti reflektori unatrag godinu dana (od studenog 2002. godine!) svijetle bez isključivanja - po cijele noći, iako postoji prekidač kojime se reflektori prilikom igranja na boćalištu uključuju, a po odlasku sa boćališta isključuju (valjda je za tu svrhu i ugrađen!?), no nekima takova radnja predstavlja prevelik napor, pa ju ne čine.

Točnije, reflektore su ugasili u dva navrata; jednom kada sam osobno usred noći došao u Ladiće (naravno da na boćalištu nije bilo nikoga) i zamolio Gorana da ih ugasi, i drugi puta za vrijeme pomrčine Mjeseca kada sam ih par dana tražio i dogovarao (ponovo i molio) da se isti ugase kako bi mi od 03:00 do 05:00 sati (ujutro) mogli promatrati pomrčinu?!

Lakše je devastirati prirodu i njezine ljepote i trošiti proračunski novac nego prekidač sa pozicije ON okrenuti na OFF.

I nakon javne prezentacije problema u "Kanfanarskom listu" - reflektori i nadalje svijetle svake noći, po cijelu noć!

Čak štoviše, rečeno nam je kako ih više nikada neće isključiti?!

Komu?
Čemu?
Boćarima? Ne!
Bezobrazluk? Da!

Jedan pogled teleskopom ili jakim dalekozorom otkriva ima li ili nema osoba na boćalištu!

Molimo Vas da po završetku boćanja, kao i u noćima kada ne igrate, ugasite reflektore i omogućite i drugima igru, istraživanje ili život!

Uostalom, može li itko zamisliti te ljude kako 363 od 365 dana godišnje od 19:00 do 07:00 sati (12 sati dnevno!) borave na boćalištu? MOŽE! Općina Kanfanar koju to "zadovoljstvo" neodgovornih košta 2500 Kn godišnje!

Gospodo, Vaš je izbor i stvar kulture.

Marino Tumpić